Povodom širenja poruka na društvenim mrežama kojima se krivotvori kontekst šerijatskih tekstova, posebno hadisa Vjerovjesnika Muhammeda, a.s., kao i govora islamskih učenjaka, dužni smo upozoriti javnost da se radi o veoma opasnoj i svjesnoj zloupotrebi Vjerovjesnikovih riječi, s ciljem huškanja muslimana jednih na druge i opravdavanja međuvjerskog nasilja.
Hadis: “Ko vam dođe dok ste složni i dok vam je vođstvo objedinjeno pod jednim čovjekom, sa željom da razbije vaše jedinstvo ili da podijeli vašu zajednicu – ubijte ga” (Muslim), nije opći slogan za mase, niti je ikada u islamskoj nauci shvaćen kao dopuštenje pojedincima da samostalno presuđuju ljudima, proglašavaju ih izdajnicima i podstiču fizički obračun.
U priznatim komentarima ovaj hadis se veže za kontekst zaštite javnog poretka i sigurnosti u islamskoj državi, kada postoji legitimni javni autoritet, vladar pravovjernih, a neko ga pokuša nasilno svrgnuti s vlasti, prijeteći općim neredom i krvoprolićem. Postupanje u takvim slučajevima spada u nadležnost suda i javne vlasti, uz jasne uslove, dokazivanje, proceduru i procjenu veće štete, a ne u domen samovolje i privatne pravde.
Posebno naglašavamo da se ovaj hadis ne odnosi na unutarnja lokalna razilaženja među muslimanima, na različite vjerske strukture ili na institucionalna i tehnička pitanja organizacije zajednice. Pokušaj da se hadis koristi kao “batina” protiv drugačijeg mišljenja, drugačijeg pristupa ili druge institucije predstavlja pogrešno razumijevanje ili svjesnu manipulaciju, jer se time pitanje reda i sigurnosti pretvara u poziv na obračun među vjernicima.
Šerijat zatvara vrata anarhiji i samovolji u djelovanju: muslimanska krv i čast su nepovredivi, a optužbe tipa “izdajnik”, “otpadnik”, “nevjernik” i podsticanje međusobnog nasilja među najopasnijim su oblicima fitne.
Zato je metod koji od legitimnog razilaženja pravi izdaju, od razlike mišljenja neprijateljstvo, a zatim kroz etiketiranje i prijetnje pokušava diskreditovati i ušutkati ljude, historijski poznat kao haridžijski obrazac razumijevanja vjere.
Ovakva neodgovorna dekontekstualizacija ajeta i hadisa, bez razumijevanja njihovih uslova, ciljeva i šerijatskih pravila primjene, podsjeća na pojavu na koju je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izričito upozorio: “Pojavit će se ljudi koji će mnogo učiti (citirati) Kur’an, ali on neće prelaziti njihove grkljane” (Buhari, Muslim), tj. neće dopirati do njihovih srca, neće ih odgojiti niti će ga ispravno razumjeti. U istom hadiskom korpusu Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, najavio je i “ljude mladih godina, glupog razmišljanja” (Buhari, Muslim), a u drugoj predaji: “ljude mladih godina, slabih umova” (Buhari, Muslim), koji će “govoriti riječima najboljeg stvorenja, a iz vjere će izlaziti poput strijele iz luka” (Buhari, Muslim). Kao znak njihovog devijantnog shvatanja vjere spomenuo je da će udarati na muslimane: “Ubijat će muslimane, a ostavljat će mnogobošce” (Buhari, Muslim).
Zajednička crta tih opisa nije formalno citiranje, nego sirovi bukvalizam i odsustvo fikha, mudrosti i ljubavi: jezik govori, ali srce ne razumije, pa se tekstovi Objave pretvaraju u parole i etiketiranje vlastite braće, a ne u uputu.
Jedna od najupečatljivijih karakteristika haridžijskog pristupa kroz historiju jeste to da čupaju šerijatske tekstove iz svog konteksta, koji govore o mnogobošcima, nevjernicima, okupatorima i otvorenim neprijateljima islama, a zatim ih, bez znanja i bez ikakve odgovornosti, svjesno primjenjuju na muslimane. Time se riječi Objave i riječi učenjaka pretvaraju u alat za sijanje mržnje, podjele i proglašavanje muslimana izdajnicima, otpadnicima i nevjernicima.
Nažalost, isti pristup vidimo i u ovoj objavi prilikom citiranja riječi šejha Ibn Tejmijje, rahimehullah: “Ako me vidite u redovima izdajnika sa mushafom na glavi, ubijte me.”
Ibn Tejmijje ovdje nije govorio o muslimanima koji se razilaze u organizacionim, administrativnim ili tehničkim pitanjima, niti o ljudima koji pripadaju drugoj instituciji ili džematu. Govorio je o ratnom stanju i o bojnim safovima Tatara koji su napadali i okupirali muslimanske zemlje. Njegova poenta je jasna: onaj ko stane u red okupatora i ratuje protiv muslimana, time je prešao iz okvira lojalnosti islamu i zajednici pravovjernih i stao u red neprijateljske vojske. U takvom kontekstu, na bojnom polju, primjenjuju se propisi ratovanja i prema njemu će se postupati kao prema okupatoru, i tu nema ništa sporno.
Ali ono što je sporno, opasno i razumski i šerijatski neprihvatljivo jeste da se te riječi šejha Ibn Tejmijje, rahimehullah, namjerno izvlače iz svog historijskog i pravnog konteksta i pretvaraju u poruku kojom se muslimanima prijeti, u kojoj se vjernici, džematlije i imami proglašavaju “izdajnicima” samo zato što pripadaju drugoj islamskoj zajednici ili drugačije rješavaju pitanja organizacije i uprave. To nije borba za jedinstvo, nego zloupotreba vjere i direktan poziv na međumuslimansko nasilje.
Ko danas uzima ratne izjave iz vremena okupacije i njima maše protiv muslimana, taj ne slijedi ni Ibn Tejmijju ni islamsku metodologiju, nego slijedi svoj ego i haridžijski put fitne.
Stoga je potrebno jasno reći: u ovoj poruci se ne brani vjera, nego se otvoreno podstiču neprijateljstvo i nasilje među muslimanima. Ne poziva se na red, nego na nered. Ne gradi se jedinstvo, nego se poziva na produbljivanje nejedinstva. A to je put koji islam zabranjuje i kojeg su se učenjaci kroz historiju najviše bojali.
Bitno je podsjetiti one koji ne znaju, ali i one koji se prave da ne znaju, da je sprječavanje izmirenja i pozivanje na međusobno nasilje sušta suprotnost Vjerovjesnikovoj, a.s., praksi i veći grijeh od samog razjedinjenja.
Zato je naša poruka jasna: prestanite zloupotrebljavati šerijatske tekstove i citate učenjaka za obračun s muslimanima. Ko želi dobro ovom narodu i ummetu, spušta ton, zatvara vrata fitni, čuva čast vjernika i radi na smirivanju, a ne na raspirivanju mržnje.
Pozivamo vjernike da čuvaju jezik i postupke, da se klone huškanja, etiketiranja i podsticanja nasilja, te da razlike rješavaju znanjem, odgovornošću i iskrenim dijalogom, uz edeb razilaženja. Jedinstvo muslimana gradi se pravdom, poštovanjem i smirivanjem strasti, a ne retorikom koja relativizira svetost muslimanske krvi.
